U posljednje vrijeme često čujem slične komentare: “Ne znaju primiti povratnu informaciju.” “Brzo odustaju.” “Ne žele raditi kao što smo mi radili.”
I svaki put se zapitam: koliko smo spremni pogledati i svoju ulogu u tome? Jer Generacija Z nije nastala u vakuumu. Nisu sami sebe odgojili. Nisu sami kreirali obrazovni sistem. Nisu sami postavili kriterije uspjeha.
Mi smo to uradili. Mi, roditelji, nastavnici, profesori, lideri i društvo u cjelini.
Šta smo im poručivali?
Sjećate li se vlastitog školovanja? Nije bilo neobično dobiti četvorku. Nije bilo neobično pasti ispit. Nije bilo neobično prenijeti predmet u naredni rok. Naravno da smo željeli uspjeh. Ali nismo živjeli u uvjerenju da svaki rezultat mora biti savršen.
A onda smo polako počeli graditi drugačiji sistem.
Sistem u kojem se za “dobru” srednju školu traže sve petice. Sistem u kojem se mjesta na najboljim fakultetima mjere decimalama. Sistem u kojem djeca vrlo rano nauče da je njihova vrijednost često povezana s postignućem.
Ne zato što smo željeli stvoriti pritisak. Naprotiv. Željeli smo im pružiti najbolje moguće prilike.Ali ponekad dobre namjere proizvedu neočekivane posljedice. Šta se događa kada djecu zaštitimo od svakog neuspjeha?
Kao roditelji želimo pomoći. Želimo olakšati. Želimo zaštititi. I to je prirodno. Ali život ne funkcioniše po principu zaštite od svih prepreka. Otpornost se ne razvija kroz odsustvo izazova. Razvija se kroz suočavanje s njima.
Ako nikada ne doživimo neuspjeh, kako ćemo naučiti nositi se s njim?
Ako nikada ne pogriješimo, kako ćemo naučiti primiti povratnu informaciju?
Ako nikada ne osjetimo frustraciju, kako ćemo razviti strpljenje?
Problem vjerovatno nije u tome što je Generacija Z drugačija. Vođeni najboljim namjerama, previdjeli smo još jednu važnu stvar. Primijetili smo da se djeca više ne igraju “ispred zgrade”, da manje vremena provode vani i da se svijet promijenio. Želeći im nadoknaditi ono što su “ izgubili”, počeli smo organizirati njihovo vrijeme. Tenis. Plivanje. Gimnastika. Strani jezici. Muzička škola. Radionice. Željeli smo im pružiti prilike koje mi možda nismo imali..
Ali između svih tih aktivnosti često je nestalo nešto što djeluje beznačajno, a zapravo je izuzetno važno – vrijeme bez plana. Vrijeme za dosadu! Jer upravo iz dosade često nastaju kreativnost, mašta, samostalnost i sposobnost da osoba nauči biti sama sa svojim mislima.
Dosada nije neprijatelj razvoja. Često je njegov početak. Mnogi od nas odrasli su uz sate provedene u slobodnoj igri, pregovaranju s vršnjacima, smišljanju vlastite zabave i rješavanju problema bez nadzora odraslih.
Danas djeca često prelaze iz jedne organizirane aktivnosti u drugu. Nesvjesno smo im željeli otvoriti što više vrata, a pritom im ostavili premalo prostora da sami otkriju kroz koja vrata žele proći. Ponekad smo ih, ne primjećujući, stavili u trajni režim postignuća i takmičenja. A čovjek ne raste samo kroz rezultate. Raste i kroz predah, igru, istraživanje i trenutke u kojima ne mora nikome dokazivati svoju vrijednost. Jedan dio problema leži u tome što smo ih predugo pokušavali zaštititi od iskustava koja grade emocionalnu otpornost.
Ali priča nije tako jednostavna. S druge strane, ni mi nismo imali sve odgovore.
Generacija Z odrasla je u svijetu koji se značajno razlikuje od onoga u kojem smo mi odrastali. Oni nisu odrasli uz nekoliko prijatelja iz škole i komšiluka. Odrasli su uz stotine digitalnih poređenja.
Nisu izloženi samo očekivanjima porodice i škole. Izloženi su očekivanjima cijelog svijeta. Nikada nijedna generacija nije bila toliko povezana. I možda nikada nijedna generacija nije bila pod tolikim pritiskom da bude uspješna, zanimljiva, produktivna i sretna – istovremeno.
Vrijedi se zapitati pokušava li nas Generacija Z nečemu naučiti.
Kada kažu da ne žele burnout, da li je to slabost?
Kada postavljaju granice, da li je to nedostatak odgovornosti?
Kada odbijaju toksična radna okruženja, da li je to manjak radne etike? Ili postavljaju pitanja koja smo mi predugo izbjegavali?
Ne odbacuju nužno rad. Odbacuju ideju da vrijedimo samo onoliko koliko proizvodimo.
Ne odbacuju uspjeh kao takav. Odbacuju definiciju uspjeha koja podrazumijeva stalnu iscrpljenost.
Šta je naša odgovornost danas?
Umjesto da se pitamo kako voditi Generaciju Z, vrijeme je da postavimo drugačije pitanje.
Kako pomoći mladim ljudima da razviju otpornost bez gubitka empatije?
Kako ih naučiti da prihvate neuspjeh bez osjećaja manje vrijednosti?
Kako ih pripremiti za život, a ne samo za sljedeći ispit, diplomu ili radno mjesto?
Jer svrha odgoja nikada nije bila stvaranje savršenih ljudi. Svrha je bila stvaranje sposobnih i samostalnih ljudi. Ljudi koji znaju uspjeti. Ali i pasti. Ljudi koji znaju primiti pohvalu. Ali i kritiku. Ljudi koji znaju ostvarivati rezultate. Ali i sačuvati sebe.
Generacija Z nije generacija koju trebamo popravljati. To je generacija koja nam pokazuje posljedice sistema koji smo zajedno stvarali godinama. Upravo zato pravo pitanje glasi: Imamo li dovoljno hrabrosti da, prije nego što analiziramo njih, prvo preispitamo sebe? Jer razvoj ne počinje samo usvajanjem novih znanja. Počinje spremnošću da preispitamo vlastita uvjerenja, naučimo nešto novo o sebi i ostanemo otvoreni za drugačije perspektive.
I kao ljudi. I kao lideri.
Jer svaka generacija odgaja sljedeću, ali i svaka nova generacija ima priliku nešto naučiti onu prethodnu.
