Da li ste nekada odgodili razgovor za koji ste znali da ga trebate voditi?
Možda ste željeli dati povratnu informaciju, ali ste procijenili da nije pravi trenutak. Možda ste prešutjeli nešto što vas je smetalo kako biste izbjegli konflikt. Možda ste odlučili da ne pokrenete temu za koju ste znali da će izazvati nelagodu.
Većina nas jeste. I to je potpuno ljudski. Niko ne uživa u razgovorima koji mogu izazvati otpor, razočarenje ili neugodne emocije.
Ali upravo tu često pravimo jednu važnu grešku. Počnemo vjerovati da je izbjegavanje nelagode isto što i poštovanje druge osobe. A nije. Kada ljubaznost postane prepreka
Posljednjih nekoliko godina bile su izuzetno zahtjevne za mnoge ljude. Pandemija. Ekonomska neizvjesnost. Brze promjene. Stalna dostupnost. Rastući pritisci na poslu i privatno. Sasvim je razumljivo da su mnogi lideri postali osjetljiviji na potrebe svojih zaposlenika. I to je dobra stvar.
Ljudima je potrebno razumijevanje. Potrebna im je podrška. Potreban im je osjećaj da ih neko vidi i čuje. Ali ponekad, u želji da budemo obzirni, počnemo izbjegavati ono što je potrebno.
Ne damo iskrenu povratnu informaciju. Ne adresiramo ponašanja koja utiču na tim. Ne postavljamo jasne granice. Ne donosimo odluke koje znamo da trebamo donijeti. I sve to nazivamo empatijom. Ali da li je to zaista empatija?
Šta zapravo znači biti pristojan?
U svakodnevnom govoru pristojnost često poistovjećujemo s ljubaznošću.
Međutim, tokom svog istraživanja pristojnost sam posmatrala mnogo šire. Pristojnost nije samo način na koji pozdravljamo ljude ili biramo riječi. Ona se ogleda u načinu na koji pokazujemo poštovanje, uvažavamo druge i dajemo povratnu informaciju.
Drugim riječima, pristojnost nije odsustvo neugodnih razgovora. Pristojnost je način na koji te razgovore vodimo.
Poštovati drugu osobu ne znači zaštititi je od svake nelagode. Poštovati drugu osobu znači vjerovati da je sposobna čuti istinu, učiti i razvijati se.
Šta se događa kada izbjegavamo iskrenost?
Ponekad iz želje da zaštitimo ljude od nelagode, zapravo ih lišavamo prilike za rast. Ako nikada ne dobijemo iskrenu povratnu informaciju, kako ćemo znati šta trebamo unaprijediti? Ako niko ne ukaže na ponašanje koje nam otežava saradnju s drugima, kako ćemo ga promijeniti? Ako se problemi stalno guraju pod tepih, kako ćemo ih riješiti?
Kratkoročno, izbjegavanje razgovora može sačuvati mir. Dugoročno, često stvara frustraciju, nesporazume i gubitak povjerenja. I ono što je trebalo biti izraz obzirnosti postaje prepreka razvoju.
Empatija ne znači spuštanje standarda
Jedna od najvećih zabluda savremenog liderstva jeste uvjerenje da empatija podrazumijeva izbjegavanje svega što bi moglo izazvati nelagodu.
Ali empatija nije zaštita od stvarnosti. Empatija je sposobnost da razumijemo kako se druga osoba osjeća.
Ne znači da ćemo zbog toga odustati od očekivanja. Ne znači da ćemo ignorisati problem. Ne znači da ćemo spuštati standarde.
Možemo biti empatični i istovremeno jasni. Možemo pokazati razumijevanje i istovremeno preuzeti odgovornost. Možemo biti pristojni i istovremeno voditi razgovore koje nije jednostavno voditi.
Razgovori koje izbjegavamo često su razgovori koji su najpotrebniji
Kada radim s liderima, često primjećujem da najveći izazovi ne nastaju zbog nedostatka stručnosti. Mnogo češće nastaju zbog razgovora koji nikada nisu vođeni. Zbog povratnih informacija koje nisu izrečene. Zbog očekivanja koja nisu jasno postavljena. Zbog odluka koje su odgađane mjesecima.
A upravo ti razgovori često predstavljaju razliku između stagnacije i razvoja.
Postavite sebi pitanje:
Postoji li razgovor koji već dugo odgađate?
Postoji li povratna informacija koju niste dali jer ste željeli izbjeći nelagodu?
Postoji li odluka koju ne donosite jer se bojite reakcije drugih?
I najvažnije pitanje:
Da li izbjegavanje tog razgovora zaista pomaže drugoj osobi?
Pristojnost nije slabost. Pristojnost nije ugađanje. Pristojnost nije izbjegavanje teških razgovora.
Pristojnost je sposobnost da budemo iskreni bez grubosti. Jasni bez ponižavanja. Odlučni bez nepoštovanja.
Možda upravo zato najbolji lideri nisu oni koji uvijek govore ono što ljudi žele čuti.
Nego oni koji imaju dovoljno hrabrosti da kažu ono što ljudi trebaju čuti – na način koji čuva njihovo dostojanstvo. Jer poštovanje prema ljudima ne pokazujemo tako što izbjegavamo neugodne razgovore.
